SUNČANOM STRANOM

Kad je mašta granica

Trebalo je desetak godina da otkrijem koliko mi je najljepši dio djetinjstva nedostajao. Neki bi rekli da je to samo pokušaj bijega od stvarnosti. No, vjerujem da se ispod površine krije puno više...

Sjećate li se kad ste se prestali igrati?

Meni je to teško precizno odrediti. No, čini mi se da sam se s malim plastičnim vojnicima, autićima, aviončićima, klikerima i drugim igračkama koje su mi obilježile djetinjstvo pozdravio s dolaskom puberteta. Cure, izlasci, gitara, putovanja, glazba, knjige i filmovi postali su važniji.

Petar Pan

Kasnije je došao rat, pa faks i posao... Puno važnijih i ozbiljnijih stvari. Trebalo je gotovo deset godina da ponovno otkrijem čari igre. Sredinom '90-tih, zahvaljujući Paletu, Stambi, Peri, Mihi i drugima, mnoge sam studentske noći ulupao na rješavanje zagonetki i mlaćenje čudovišta po velebnim dvorcima i mračnim tamnicama.

Zlobnici bi rekli da je to jedan od razloga zbog kojih nikad nisam dovršio svoje akademsko obrazovanje. Ako je tomu i bilo tako (a nije), ni u jednom trenutku nisam požalio. Roleplaying igre su mi donijele puno dragih ljudi i pregršt nezaboravnih trenutaka.

No, bilo je tu i nešto drugo. Nisam samo otkrio koliko mi je igranje nedostajalo kao zabava, razbibriga, druženje i opuštanje. Pa i bijeg od stvarnosti, ako hoćete, iako su svjetovi u kojima bi igrali bili bi podjednako mračni, ako ne i mračniji od onog u kojem smo svakodnevno živjeli. Naročito ako bi Pale vodio igru. :o)

Razlika je bila u tome što glupe greške nismo skupo plaćali, a svejedno smo puno učili - o sebi, drugima, svijetu... Imali smo prilike isprobati različite pristupe, nadmudrujući se međusobno i s game masterom. Dobre ideje, kreativnost i snalažljivost često su bili važniji od pukog poznavanja pravila i predvidljivih obrazaca ponašanja. Status dobrog igrača/dobre igračice stjecao se jedino i isključivo kvalitetnim doprinosom igri. I svi smo imali priliku biti heroji. Učiniti pravu stvar u pravom trenutku, bez obzira na okolnosti.

I danas uživam igrajući se, iako mi 36. godina kuca na vrata. Puno ljudi me zbog toga čudno gleda. Kao, prestar sam za te djetinjarije. Gubim vrijeme. Nek već jednom odrastem. Trebao bih se usredotočiti samo na ozbiljne poslove, stvari kojima se odrasli ljudi bave.

Možda su u pravu.

No, argumenti su pomalo šuplji. Ista ekipa koja bi me smatrala čudakom, bila bi ekstatična zbog uspjeha nogometne reprezentacije. Plesali bi po rubu, ostavljajući novac u kladionicama. Neki od njih satima bi sjedili za video-simulacijom kakvog trkaćeg automobila ili borbenog zrakoplova. A tek ritualne pijanke subotom i obžderavanja roštiljem na vikendicama...

Zar bih zbog toga  doista trebao odustati od igre?  Neka, hvala. 

Prije par godina naletio sam (hvala, Zvonko!) na knjigu koja mi je pomogla iskristalizirati nejasnu slutnju koju sam imao u vrijeme kad sam se počeo vraćati igri. U njoj Pat Kane, gost našeg prvog interviewa, zagovara prilično radikalnu ideju: haj'mo okrenuti leđa radnoj etici i svemu što ona predstavlja.

Haj'mo, kaže on, uspostaviti društvo na temelju etike igre. Društvo kojem će temelji biti suradnja, kreativnost, prilagodljivost i briga za privremeno onesposobljene igrače, umjesto sustava u kojem se radi da bi mogli trošiti, pa se ispražnjeni ponovno vraćati radu. Haj'mo svi postati igračice i igrači, a igru koristiti ne samo za zabavu i relaksaciju, već i kao alat za ispitivanje vlastitih mogućnosti i granica. Kao oruđe za samorazvoj.

Ovaj broj Vie positive posvećen je potrazi za načinima kako nam igra može (i treba) promijeniti živote.

Siro