KORAK DALJE
Igram se, dakle jesam
'Radna etika je zastarjela', kaže Pat Kane, gost prvog interviewa Vie positive, 'Potrebna nam je nova perspektiva.' No, alternativa radu nije ljenčarenje, već igra i skrb za druge.
Patu Kaneu sigurno nije dosadno u životu. Sredinom '80-tih godina prošlog stoljeća on i brat činili su osrednje uspješan jazz-pop dvojac Hue And Cry. Od tada piše za novine (uglavnom Guardian) i aktivno promiče ideju nezavisne Škotske. Kaže da je prije mislio da je konzultant, no opametio se, pa je sad teoretičar i pisac.
Pat Kane
Prije četiri godine objavio je knjigu The Play Ethic: A Manifesto For a Different Way of Living, u kojoj zagovara napuštanje radne etike u korist igre, što će omogućiti oslobađanje kreativnosti, ali i stvaranje humanijih uvjeta proizvodnje.
Knjigu svakako preporučamo jer naglavce okreće puno toga što se obično smatra čvrsto utemeljenim i neospornim. No, ako ne možete do nje, odličan sažetak na engleskom pronaći ćete ovdje.
Via positiva: Što je etika igre? Zašto nam je potrebna? Zašto bi trebali okrenuti leđa radnoj etici?
Pat Kane: Zato što ju je etika igre zasjenila, a relevantnija je za naše doba od etike slobodnog vremena. Radna etika bila je priča o samodisciplini i samouskraćivanju, u koju su radnici iz prvog doba industrijskog kapitalizma trebali vjerovati kako ne bi svako malo gledali na sat, nestrpljivo iščekujući kraj radnog vremena, i prihvatili svoje mjesto u tvorničkom sustavu.
Etika slobodnog vremena povezana je s društvom slobodnog vremena, koje je obilježilo sredinu i kasne godine 20. stoljeća. To je priča o dobrobitima obilja - rad će, zahvaljujući razvoju tehnologije i automatizaciji, biti reduciran na minimum, a mi ćemo morati postati vješti u odabiru rekreacije, relaksacije i radu na sebi.
Etika igre na scenu ulazi nakon interneta i globalizacije. To je priča o tome kako živimo (ili pokušavamo živjeti) sređen život u dinamičnom, nestabilnom i promjenama ispunjenom svijetu. Raspolažemo unutarnjim izvorima koji nam omogućuju da to radimo - iskustvo, koje nas je oblikovalo kao igrače, kao i erupciju entuzijazma i eksperimentiranja, koja nas je pretvorila u odrasle ljude kakvi smo danas. Želimo li biti spremni za novi svijet, trebamo ponovno otkriti snagu igre u našim životima.
Via positiva: Tko može postati igrač/igračica? Kako netko može uklopiti osnovne ideje etike igre u svoj život? Postoje li dijelovi života u kojima ne može ili ne bi smjelo biti mjesta za igru?
Pat Kane: Pošto svi počinjemo kao igrači - ljudska bića tako postaju svjesna svijeta oko sebe i dovoljno stručna da se s njime nose - svi možemo ponovno postati igrači. Temeljno određenje igre - ne uzimati stvarnost suviše ozbiljno - budisti i istočnjački mistici prakticiraju već tisućama godina.
No, ja zamišljam svijet koji gradi strukture i poticaje za igru, s kraćim radnim tjednom, potpuno dostupnim obrazovnim, kulturalnim i znanstvenim izvorima, odgovarajuću podršku za porodiljni dopust i roditeljsku njegu.
Prihvaćamo kreativni rizik igre - novu karijeru, nove projekte, nove međusobne odnose, novi cilj - onda kada duboko u sebi osjećamo da smo sigurno, da postoji netko tko će o nama brinuti, da to što radimo ima smisao... To je izvorni preduvjet igre.
Vjerujem da možemo stvoriti društvo utemeljeno na etici igre koje će nam dati osjećaj sigurnosti i omogućiti oslobađanje dinamičnih energija igre. Da, igra zahtjeva skrb - ona je granica na kojoj igra prestaje, a ne rad, zato što je naša igra ovih dana ono što bi trebali smatrati "radom", ili bar njegov produktivan i kreativan dio.
Skrb znači da će se netko pobrinuti i podržati igrače koji su svoju krhkost izložili mogućim ozljedama. To je naša krhkost kao ljudskih bića, u suprotnosti s našom bezgraničnošću (odnosno, bezgraničnim mogućnostima igre). Čak bih rekao da naše pravo na igru ovisi o našoj odgovornosti da brinemo jedni o drugima.
Via positiva: Od 2004., kada je vaša knjiga objavljena, svjedoci smo ogromnog porasta popularnosti online igara i virtualnih svjetova. Kako se igračice i igrači mogu oduprijeti iskušenju da igru koriste samo za bijeg od svakodnevnih problema? Kako uskladiti igru i život?
Pat Kane: Jeste li ikada igrali Second Life ili World of Warcraft? Ponekad mi igranje tih igara izgleda kao dugi popis zadataka koje treba obaviti!
Površno gledano, čini se čudnim da se netko, tko je došao kući nakon napornog radnog dana, zakači na online sustav u kojem gradi sela ili vodi trgovinu. No, mislim da to pokazuje da ljudi traže igru - osjećaj otvorenosti, mogućnosti i samoodređenja u životu. Ne kao dio kraljevstva mašte, već doslovno gotovo u svakom segmentu svog života.
Second Life
Većina nas vjerojatno bi se htjela "igrati" s oblicima i dimenzijama svojih poslova, preoblikovati ih tako da nas doista mogu zadovoljiti. Koliko organizacija koje znate bi bile spremne za takav iskorak? Bilo kako bilo, pogledate li pokret "ozbiljnih igara" (na primjer, Avant Game ili Watercooler Games), uvidjet ćete da je lako igrati igru u kojoj se poigravate s političkim i drugim pitanjima iz stvarnog svijeta.
Via positiva: Kreativcima i radnicima znanja razmjerno je jednostavno uklopiti zaigranost u svoje poslove. No, što ćemo s ljudima koji moraju raditi dosadne i zatupljuće poslove?
Pat Kane: Zbog tog sam pitanja sklon radikalno zagovarati etiku igre. Toliko toga što mi možemo smatrati djelatnostima vezanim uz skrb uključuje dosadno ponavljanje - pripremanje hrane, pomoć slabijima, stvaranje rutine za djecu ili kolege. Kao što sam već rekao, ne mislim da etika igre može postojati bez etike skrbi.
No, pitam vas - koliko je današnja industrija trgovine i usluga doista usmjereno na brigu o drugima? Ne vrti li se više oko nove "služinske" klase, koja trčkara okolo nastojeći popraviti kaotične obiteljske i društvene živote bogatih radoholičara?
Politika etike igre sastoji se u tome da se ljudi sposobni da budu igrači u društvu šire iza granica sadašnjih većina i elita, uz pomoć sve lakše dostupnom obrazovanju, kulturi i znanosti, kraći radni tjedan i sustav "blagostanja" koji pruža podršku za samorazvoj, a ne samo mrežu na koju će se dočekati oni koji ispadnu iz tržišta rada.
Ukratko, prava ravnoteža između igre i skrbi znači da nam naše karijere pružaju više zadovoljstva, da nas više ispunjavaju, a da pritom uzimaju manje vremena te da više upravljamo vlastitim životima (primjerice, više smo sa svojom djecom, više sami kuhamo, peremo...)
U nadolazećoj ekološkoj stisci, mogli bi se vrlo brzo pomaći prema tom novom aranžmanu i zadovoljštinu nalaziti u igri i skrbi, umjesto u proizvodnji i potrošnji.
Razgovarao: Siro