SUNČANOM STRANOM
Dobra strana Busha
|
Preživjeli smo Busha. Tijekom histerije uoči dolaska, pomislila sam kako bih udarni petak najradije provela van grada. Sva sreća što raspored mogu pretumbati tako da zbrišem iz Zagreba.
Onda mi je palo na pamet - zašto ne bih dan provela kako sam zamislila i još k tome bila posve sretna zbog Busha?
Gulp!
Slušajući prijatelje kako raspravljaju o sudjelovanju na demonstracijama, odlučila sam organizirati osobni, unutrašnji bojkot bušisterije.
|
|
 |
Evo kako je prošlo: tri nula za grmlje. Oko pola deset ujutro krenula sam do Dramske akademije. Ulice su prazne, vožnja je pravi gušt, a parking nalazim kao da je kolovoz. Na Rooseveltovom trgu vrzma se gomila dobro raspoloženih srednjoškolaca. Istjerali su ih s nastave iz gimnazije, pa dilemiziraju bi li išli kući ili proveli sunčano poslijepodne u gradu.
Na Akademiji me portir legitimira prema suludim naputcima za izvanredne okolnosti. Dobro se nacerekamo. Studenata nema i sve obavljam za minutu
Ostatak dana odrađujem sa ScriptLab ekipom. Tko se sjeća Busha još? U pola šest krećem opet u grad, hvatam predavanje Michela Simona na Zelengaju. To znači da moram proći Britanac baš u vrijeme kad se Bush penje na Pantovčak. Hm. Na ulicama i dalje nema gužve. Parkiram kod Trga Francuske revolucije, taman ispred urlajuće grupe demonstranata i dvostruko veće grupe policajaca. Gledam naokolo, toliko marica nisam nikada vidjela!
S prijateljem hodam Ilicom prema Britancu. Prolazimo kroz kordon policajaca u punoj pripravnosti. Razilazimo se u stanju latentne psihoze, čovjek se zbilja isprepada svih tih tipova u pancirkama i s pendrecima. Skrećem na Britanac. Prolaz do Radničkog dola blokiran je živim zidom. Namjestim najgluplji izraz lica, pustim vjetar da mi zaleprša kroz suknju i probijem se na drugu stranu praćena gunđanjem specijalaca.
Dok tražim zgradu u kojoj Michel Simon drži predavanje, shvaćam da me buširanje usporilo i kasnim 15 minuta. Nailazim na gospođu koja mi pomaže naći ulaz. Predavanje je već počelo, a u trećem redu dvije prazne stolice, taman za nas dvije. Poslije primjetim dragu poznanicu koju nisam vidjela sto godina, načavrljamo se taman do trenutka kad na ulicama više nije ostalo ni traga od Busha...
Dan će mi ostati u dobrom sjećanju. Bilo je dobro podsjetiti se da Zagreb može biti vozačima ugodan, da kordon policajaca nije nepremostiva prepreka i da kašnjenje nije razlog za uzrujavanje. Uvijek će se naći neka stolica viška i dobra duša koja će prepričati propušteno.
:-)
Irena