KORAK DALJE

Zavirite u Oazu

Vuče li vas srce senzulanim, ženstvenim ritmovima i gibanju, pročitajte razgovor s Ivanom Medvedec. I krenite u potragu za svojom plesnom oazom.

Voditeljicu Društva Oaza tolerancije - za orijentalne i folklorne plesove, matematičarku, plesačicu i plesnu pedagoginju Ivanu Medvedec, za početak smo pitali kako je plesati s početnicama:

• Često se teško odlučuju. Gotovo sve misle: "Nisam nikad plesala. Imam 30 godina, za mene je gotovo. Nemam više što naučiti. Kako ću ja to?" A zapravo to lijepo ide. Krenut ćemo, naučit ćemo. Nije nikakav problem. Godine nisu bitne.

Zašto je tako teško početi?
• Sve smo odgajane fino. Znaš ono: prave dame ne miču bokovima dok hodaju, sjede s prekriženim nogama. Sapete u grudnjake koji su godinama razvijani tako da grudi drže nepomičnima. A mi ih sad odjednom moramo nekako zazibati.

Ivana Medvedec u plesnom studiju Oaza

Ne mogu reći da su naše žene nešto drukčije od onih bilo gdje u zapadnoj Europi. Vrlo smo kritične prema svome tijelu. Vrlo rijetko imamo priliku vidjeti tijelo drugih žena ako ne računamo ono što se može vidjeti u magazinima, a to je savršenstvo. Ili su savršene, ili su fotošopirane, pa su opet savršene.

Žene u arapskom svijetu imaju, ako ništa drugo, priliku otići u hamam, gdje su zajedno u sauni, kupaju se, vide kako druge žene izgledaju. To im pomogne shvatiti da nijedna od njih nije savršena, ali i da svaka ima dio koji je predivan. Ili je to guza, ili trbuh, ili prsa, ruke, kosa, trbuh... Svaka je po nečemu prelijepa. Mi se, u stvari, dosta borimo sa svojim tijelom, s brigom da nije dobro, da nismo zadovoljne s njime. Iz toga izlazi i zabrinutost, to pitanje "Kako ćemo mi to?"

Moje prijateljice arapskog porijekla su puno manje opterećene. Ne uspoređuju svoje tijelo s drugima. Brinu se o njemu, njeguju ga, ali i uživaju u njemu. Ne opterećuju se sa svakim kilogramom i zrncem celulita.

Uz to, odrasle smo u društvu s jako čvrsto postavljenim granicama fizičkog kontakta. Malo je prilika da dotakneš nekog tko ti nije iznimno blizak. Moja plesna partnerica jednom mi je prilikom plakala na ramenu zato što je bila sretna što ju je netko zagrlio. U takvim situacijama shvatiš koliko ljudima fali dodir. Da ih primiš za ruku, potapšeš po ramenu, lagano zagrliš. Koliko svi gubimo zato što ne pružamo podršku jedni drugima.

Dodir kao takav nije možda dio plesa, ali je dio komunikacije. Iako, i te kako je prisutan u tradicionalnim načinima plesanja - ljudi plešu držeći se za ruke, oslanjaju se jedni na druge... Postoji fizička komunikacija. Kola su najbolji primjer zajedništva.

Koliko si ti u komunikaciji s drugima tijekom plesa?
• Nikad mi nije grč podučavati. No, dok podučavaš, uvijek si sama. Moraš grupu držati na okupu. Voditi ju. S novom grupom mi se u početku teško opustiti, zato što bih ih htjela puno toga naučiti, ali i znam da moraju sami doći do točke opuštanja. Moraš voditi računa da ih ne uplašiš pokretima koje one još ne mogu izvesti. Dati im inspiraciju, balansirati između onog što znaju i mogu te onog što će tek naučiti. Potaknuti ih da krenu dalje.

Znam kako im je. I sama se ponekad nađem u "kako-ću-ja-to" situaciji, kad sam na tečaju s plesačicama na mojoj razini znanja ili boljima od sebe. Stanem, zapitam se, pa shvatim da se to ipak nekako može.

Srećom, orijentalni ples kao takav počiva na improvizaciji. Žene ga plešu doma, nema tu neke koreografije. Meni je to još uvijek najdraži dio, kad mogu odabrati što mi se u tom trenutku pleše, kakvu ću glazbu uzeti... Kreneš od nekog jednostavnog pokreta i pratiš što ti muzika priča. Ponekad ti točno kaže što bi trebala napraviti. Jednostavno joj se prepustim. Ne razmišljam previše, samo slušam, ne radim ništa svjesno. Tijelo samo krene.

Teško je opisati. Kreneš i vidiš što će ispasti.

Ako mi se muzika ne sviđa, onda mi je teško plesati. Vjerujem u svoje tijelo. Znam da ću vrlo jednostavnim pokretima moći iskazati puno, puno osjećaja. Samo mu se trebam prepustiti, poigravati se s njime, vidjeti što može. Ponekad me iznenadi, pa mogu više no što sam mislila. Ponekad mogu manje. Tako da je sve to igra. Ne doživljavam se previše ozbiljno. Samo volim plesati. Kad to prestane biti igra, neće mi više biti zanimljivo.

Kakav je osjećaj vidjeti druge kako plešu?
• Tradicionalno, istočnjačke plesove žene su plesale jedne za drugu. Kao što se mi nađemo na kavi i čavrljamo, tako se one nađu na čaju, čavrljaju i plešu. Ples je rijetka prilika ženama različitih dobi da se sretnu i druže. Mi smo sve manje-više okružene ženama naših godina ili sličnih interesa. Mnogima je ovo prilika da otkriju neki drugi svijet, saznaju nešto novo, da prošire svoje vidike. Imala sam jedne godine čak tri generacije - unuku, mamu i baku. Lijepo ih je bilo vidjeti.

Dok plešemo, sve smo na "ti", bez obzira na godine. Svi smo jednake, bez povlastica. Od svake se može ponešto naučiti. Starije imaju puno životnog iskustva. Majke znaju puno o djeci. Mlađe ti pokažu koliko se svijet promijenio, možda i da bi trebalo prihvatiti promjene, koliko god to bilo teško.

Da li ti je ples protuteža "stvarnom" životu, bijeg od njega ili nešto treće?
• Pravi posao pomaže da platim škole koje me vesele. Ples je ono što me puni.

Razgovarala: Irena