KORAK DALJE
Djevojčica sa žigicama
Svatko se, u nekom razdoblju, nađe u nesklonom okruženju. Naizgled okrutne priče i bajke, lijek su i melem za takve situacije, kao čuvarice naputaka za održavanje zdravog i snažnog instinkta.
Klasična priča o djevojčici sa žigicama priča je o djetetu u okolini koja ne mari. Ako ste i vi u takvoj okolini, otiđite, kaže Clarissa Pinkola Estes u klasiku Žene koje trče s vukovima.
Dijete iz priče nalazi se u sredini koja ne cijeni ono što posjeduje - plamičke na žigicama - odnosno, početak svake kreativne prilike. Ako je i vas to snašlo, okrenite leđa i odšećite.
Djevojčica se nalazi u situaciji u kojoj nema puno opcija. Prepustila se svojem 'mjestu' u životu. Ako se to vama dogodilo, izvucite se iz toga prepuštanja i navalite. Jer, kad se divlja žena nađe u stupici, ona se ne predaje, ona krene naprijed izbačenih kandži i bori se.
Što bi trebala učiniti malenaa sa žigicama? Da su joj instinkti očuvani, ona bi imala izbora. Otići u neki drugi grad, ušuljati se u vagon, sakriti u podrum s ugljenom. Divlja žena bi znala što slijedeće treba učiniti. Ali djevojčica sa žigicama više ne poznaje divlju ženu. Divlja mala djevojčica se smrzava i od nje ostaje samo osoba koja hoda naokolo u transu.
Za tijek kreativnog života važno je da budemo okruženi stvarnim ljudima koji nas griju, koji pomažu i slave našu kreativnost. Inače se smrzavamo. Okrepa je zbog glasova iznutra i izvana, koji primjećuje stanje ženina zbivanja, koji se brine da je ohrabri, i ako je potrebno, da joj pruži utjehu. Nisam sigurna koliko prijatelja trebamo, piše Clarissa, ali svakako jedno ili dvoje koji smatraju da je vaš talent, koji god on bio, pan de cielo, mana s neba. Svaka žena ima pravo na zbor koji pjeva Aleluja.
Mašta kao anestetik
Kad je žena izložena hladnoći, naginje tome da živi od maštarija, a ne od djelovanja. Mašta te vrste snažan je anestetik. Da biste izbjegli sudbinu djevojčice sa žigicama, postoji jedna vrlo važna stvar koju morate poduzeti. Tko god ne podupire vašu umjetnost, vaš život, nije dostojan vašeg vremena.
Grubo, ali istinito! Inače samo ušećemo u priču o djevojčici sa žigicama, odjevene u njezine rite, pa smo prisiljene živjeti neki četvrt-životom koji nam smrzava svaku misao, nadu, nadarenost, pisanje, glumu, oblikovanje, ples...
Glavni cilj djevojčice bi trebao biti toplina. No, u priči nije. Umjesto toga ona pokušava prodati žigice koje su izvor topline. Kad to činimo, ne dobivamo ni topline, ni bogatstva, mudrosti ili daljnjeg razvoja. Djevojčica sa žigicama nalazi se o kolini u kojoj ne može napredovati. Nema topline, nema potpale, nema ogrjeva. Što bismo mi učinili na njezinom mjestu?
Postoje tri vrste maštarija. Prva je ugodna, neka vrsta sladoleda za razum, isključivo za uživaje, na primjer, sanjarije. Druga vrsta mašte je namjerno zamišljanje. Rabi se kao sredstvo koje nas gura u djelovanje. Svaki uspjeh - psihološki, duhovni, financijski, kreativni... - započinje takvim maštarijama. Zatim postoji i treća vrsta, ona koja sve zaustavi. To je ona koja u presudnim trenucima zaustavlja pravilno djelovanje.
Na nesreću, to je ona maštarija kojom se bavi djevojčica za žigicama. To je maštarija koja nema nikakve veze sa zbiljom. Koji put je to maštarija u ženinoj glavi. Kojiput joj dolazi putem boce alkohola ili igle. Koji put je dim trave, ili mnoge sobe, opremeljene krevetom i neznancem, koje lako padaju u zaborav. Žene u tim situacijama glume djevojčicu sa žigicama iz noći u noć neprekidno maštajući, a svako se jutro bude mrtve i smrznute. Postoji mnogo načina na koje možemo zaboraviti svoju namjeru, izgubiti koncentraciju.
Pronalaženje okrepe
Što bi to moglo spriječiti i vratiti pouzdanje duše i samopouzdanje? Moramo pronaći nešto što se uvelike razlikuje od onoga što je imala djevojčica. Moramo prenijeti naše ideje na mjesto gdje za njih postoji potpora. To je vrlo velik korak i ide zajedno s foksom: pronaći okrepu. Nema nas mnogo koje možemo stvarati isključivo na vlastiti pogon. Potreban nam je baš svaki dodir anđeoskih krila do kojih možemo doći.
Većinu vremena ljudi imaju krasne ideje: oličit ću taj zid u boju koja mi se sviđa, osmislit ću projekt u koji se može uključiti čitav grad, izradit ću pločice za svoju kupaonicu, pa ako mi se uistinu svide, onda ću neke i prodati, nastavit ću školovanje, prodati kuću i putovati, imati dijete, ostaviti ovo i započeti ono, krenuti svojim putem, pomoći da se ispravi ova ili ona nepravda, zaštititi nezaštićene...
Okretanje k toplini
Takvi projekti trebaju njegu. Treba im vitalna potpora - toplih ljudi. Djevojčica sa žigicama je odrpana. Kao u onoj staroj pjesmi, već je toliko dugo na dnu da joj se to čini kao vrh. Na njezinoj razini nitko ne može uspijevati. Želimo se postaviti u situaciju u kojoj se poput biljaka i drveća možemo okrenuti prema suncu. No, mora postojati sunce. I moramo se kretati, a ne samo sjediti. Moramo nešto poduzeti što će promijeniti našu situaciju. Ako se ne pomaknemo, vratit ćemo se na ulicu i pronovo prodavati žigice.
Prijatelji koji nas vole i pružaju toplinu kreativnom životu najbolja su sunca na svijetu. Kad žena, kao djevojčica sa žigicama, nema prijatelja, ona se također smrzava od tjeskobe, a koji put i od ljutnje. Čak i ako ima prijatelja, ti prijatelji možda nisu sunca. Možda pružaju utjehu, umjesto da ju obavijeste o njezinim sve smrzuntijim uvjetima. Oni ju tješe, ali to je daleko od okrepe. Okrepa vas pokreće s jednog mjesta na drugo. Okrepa je nalik na psihičke zobene pahuljice.
Razlika između okrepe i utjehe jest slijedeća: imate li biljku koja je bolesna jer ju držite u mračnom ormaru, ako joj uputite brižne riječi, onda je to utjeha. Izvadite li ju iz ormara, stavite na sunce, napojite i onda s njom razgovarate, onda je to okrepa.
Teško ranjen instinkt
Djevojčica sa žigicama luta ulicama i preklinje neznance da od nje kupe šibice. Taj prizor upozorava na pojavu koja najviše uznemiruje kod ranjenog instinkta u žena, a to je davanje svjetla za nisku cijenu.
Ona moli da joj daju novčić u zamjenu za nešto puno vrednije - za isku, za plamičak koji potpaljuje svijest, koji zamjenjuje mrak svjetlom. Bilo da se ta 'velika vrijednost u zamjenu za manju vrijednost' nalazi unutar naše psihe ili je to iskustvo u vanjskom svijetu, ishod je isti: daljnji gubitak energije. Žena tada ne može reagirati na vlastite potrebe. Loši ljubavnici, gadni šefovi, situacije u kojima ju iskorištavaju, podmukli kompleksi svih vrsta - sve to navodi ženu na takve odluke.
A kad odluči paliti žigice, svoje bogatstvo troši na maštarije, umjesto na djelovanje. Iskorištava svoju energiju trenutačno. To je razvidno i u ženinom životu. Odlučila je krenuti na fakultet, ali joj treba tri godine da odluči na koji. Naslikat će seriju slika, ali budući da nema mjesta na kojem bi ih izložila, onda joj slikanje nije prioritet. Ona želi učiniti ovo ili ono, ali ne troši vrijeme za učenje, za razvoj osjećajnosti ili vještinje potrebne da bi to dobro činila. Ispisala je deset bilježnica snovima, ali ju je zarobilo očaranje tumačenjem, pa njihovo značenje ne može sprovesti u djelo. Zna da mora napustiti, započeti, prestati, otići, ali to ne čini.
Women Who Run with the Wolves
A vidimo i zašto. Kad su ženini osjećaji smrznuti, kad više ne osjeća samu sebe, kad njezina krv, njezina strast više ne dopiru do ekstremiteta njezine psihe, kad je očajna - onda je svijet mašte mnogo ugodniji od bilo čega drugog čega se može dočepati.
Njezine malene žigice gore jer nema drva koje bi mogle zapaliti, pa mjesto toga spaljuju psihu, kao da se radi o velikoj suhoj cjepanici. Psiha počinje zavaravati samu sebe, živi u maštanome plamenu ispunjenih čežnji. Takvo maštanje je laž, ako je dovoljno često ponovite, počet ćete vjerovati u nju.
Takva preobrazba tjeskobe, u kojoj se problemi umanjuju nadobudnim maštarijama o neostvarivim rješenjima ili ljepšim vremenima, ne napada samo žene. Ona je kamen spoticanje svih nas. Peć u mašti djevojčice sa žigicama predstavlje tople misli. Ona je i simbol središta srca, ognjišta. Govori nam da djevojčica mašta o stvarnom sebstvu, srcu psihe, toplini unutarnjega doma.
Istjecanje energije
No, odjednom se peć ugasi. Djevojčica sa žigicama, kao i sve žene u toj psihičkoj situaciji, odjednom se nađu kako sjede u snijegu. Iz toga je jasno da je takva maštarija trenutačna i razorna. Jedno gorivo joj je naša energija. Svaka njezina maštarija sagorijeva, pa se dijete opet nađe na snijegu, smrzavajući se. Kad se psiha smrzava, osoba se okreće samoj sebi i nikome drugome. Pali se i treća žigica, čaroban broj, trenutak u kojem se treba zbiti nešto novo. No, u ovom slučaju se ne događa ništa jer mašta blokira djelovanje.
Baka koja se pojavljuje tako je topla, tako ljubazna, pa ipak je zadnja doza morfija, san pod utjecajem kukute. Privlači dijete u smrtni san. Kad se energija smanji do te mjere, pojavljuje se sila, otjelovljena u baki, čija je uloga pojaviti se u trenutku nečije smrti, inkubirati tu dušu koja je za sobom ostavila svoju ljusku i njegovati je do onog trenutka kada se bude mogla iznova roditi. To je blagoslov svake psihe.
Čak i u slučaju bolnog kraja, kako kod djevojčice sa žigicama, postoji zraka svjetla. Kad prođe dovoljno vremena i podnesemo dovoljno nezadovoljstva i pritiska, onda će divlja žena psihe raspiriti novi život u ženinoj glavi, pa joj tako dati priliku da joj jednom djeluje u svoje ime. Kao što je jasno iz patnje koja joj je prethodila, mnogo je bolje liječiti ovisnost o razornim maštarijama, nego sjediti i čekati da vas uskrise...
Izvor: Žene koje trče s vukovima, Clarissa Pinkola Estes